Promjenom naziva domace muzicke nagrade DAVORIN u NAGRADA INDEXI, Direkcija nagrade je prosle godine ucinila i programski vazan zaokret te je nagrada postala regionalna.
Nova radikalna promjena dogadja se ove godine, uvodjenjem cak sedam kategorija u konkurenciji PRVA NAGRADA INDEXI, sto znaci dodjelu trofeja za debitante koji su u prethodnoj godini objavili svoj prvi album.
Regionalne muzicke zvijezde i dalje su vazan i vrijedan dio sadrzaja Nagrade Indexi, koja svakako namjerava i ubuduce valorizirati najveca dostignuca u regionalnoj pop i rock muzici, a u kategorijama posebnih priznanja isticati istorijski znacaj brojnih autora i izvodjaca u regionu, onih koji su imali sudbonosnu ulogu u stvaranju domace muzicke scene.
No, vec sada novim muzickim zvijezdama Direkcija zeli uciniti i debitante, one koji dolaze i one koji cine BUDUCNOST te iste scene.
Uz ovaj kratki uvod, Direkcija (zajedno s Programskim savjetom) objavljuje da - bez obzira na promjenu naziva za regionalnu muzicku nagradu - nece, ne moze i ne smije odustati od trajnog velicanja legendarnog Davorina Popovica.
Uporedo s vec postojecim TROFEJOM BODO KOVACEVIC, koji se dodjeljuje najboljim gitaristima iz regiona, od ove godine se ustanovljava i posebni TROFEJ DAVORIN, koji ce se dodjeljivati najboljim pjevacima.
Kada je Programsko vijece o prijedlogu za uvodjenje ovog trofeja raspravljalo pocetkom godine – svi clanovi su bili jednoglasni u podrzavanu ideje da takvo muzicko priznanje bude ustanovljeno, a onda i u stavu: prvi TROFEJ DAVORIN ce biti dodijeljen ZELJKU BEBEKU.
Iz biografije Zeljka Bebeka:
Zeljko Bebek rodjen je 16. decembra 1945. godine u Sarajevu.
Rano je pokazao interes za muziku, zabavljajuci majcine goste tako sto je pjevao pjesme koje je cuo na radiju. Takodjer je eksperimentisao sa harmonikom, ali ju je ostavio u trecem razredu osnovne skole, posto je zelio da svira gitaru i pjeva, ali se ucitelj nije slozio, tako da je Zeljko zavrsio sa mandolinom. Ubrzo je postao najbolji mandolinista u skoli, pa mu je dozvoljeno da svira gitaru.
Sa sesnaest godina prvi put je zasvirao u bendu, u zabavnom klubu Druge gimnazije koji se zvao Eho 61, gde je upoznao Kornelija Kovaca, Zorana i Fadila Redzica. Kada se grupa raspala, Bebek je nastavio da svira sa bracom Redzic sve do Fadilovog prelaska u Indekse. U to vrijeme Edo Bogeljic ga poziva u grupu Kodeks. Bio je pjevac i ritam gitarista Kodeksa u 1960-ima. Oko 1969. je upoznao Gorana Bregovica i grupa je pocela da svira sa njim. 1969. godine sviraju u dubrovackom Splendid baru, gde ih je uocio Italijan Renato Pacifiko i ponudio im da sviraju u njegovom klubu u Napulju. Grupa je presala u Italiju i imala je vise nego uspjesnu karijeru, sve dok Milic Vukasinovic nije stupio u grupu, noseci sa sobom novi muzicki uticaj i grupa je pocela da zanemaruje Zeljka, posto im vise nije bio potreban pjevac. Bebek je napustio grupu 1970, vratio se u Sarajevo i ponovo osnovao Nove Kodekse sa Edom Bogeljicem. Zeljko je ubrzo morao da sluzi vojsku.
Godine 1972. (nakon Bebekovog povratka iz vojske) Bregovic je pozvao Zeljka da pjeva sa njegovom novom grupom Jutro, koje se ubrzo transformisalo u Bijelo dugme.
Bebek napusta grupu u aprilu 1984. i ubrzo snima albume Mene tjera neki vrag i Zeljko Bebek i Armija B.
Ponovno vraca na muzicku scenu 1989. kada snima dva nova albuma Niko vise ne sanja i Pjevaj moj narode koji nailaze na pozitivne kritike i s kojih se izdvajaju hitovi Da je srece bilo, Da zna zora, Sinoc sam pola kafane popio, Laku noc sviraci, Fatima te posebno Oprosti mi sto te volim. Tijekom devedesetih godina Bebek je snimio jos pet solistickih albuma i s hitovima Tijana, Dabogda te voda odnjela, Casa otrova, Odlazim, Kucka nevjerna. Njegov za sada posljednji solisticki album je izdat 2000. godine pod nazivom Osini po prasini. Na povratnickoj turneji Bijelog dugmeta 2005. godine, Zeljko Bebek je ponovo pokazao svoje fascinantne glasovne sposobnosti. |